...On je volio brodove, jer brodovi ga odvode
Do nekih dalekih, toplih i opojnih mora, i obala
Samo nekad bi ga brodovi, odveli do obala
Gdje su daleka, topla i opojna mora
Mirisala na nju...
Dok tiho u sebi zbrajam radosti ovoga blagdanskog ugodjaja u toplini naseg doma, misli me vuku morima koja ce i ovoga Bozica kao i stotinama puta do sada, nekome tamo daleko biti i draga i drug. Dan ce ispratiti s pogledom prema zapadu i molitvom za novi dan, vecer ce stici puna strepnje uz ledeni lahor sa sjevera, ponoc ce docekati s vremenskim izvjestajem za novi dan koji ce stici uz karakteristican zvuk brodskog faxa sto ce najaviti i kraj jos jednoga radnog dana. Pocinak, kao i svakog drugog dana, u tijesnoj postelji s onom istom sustom istrosenog stramca koja ga zulja jos od posljednjeg ukrcaja. Stotine brodova, tisuce ljudi, miljuni prica zivi u njihovim srcima cekajuci da budu ispricane. Ovo neka bude samo jedna od njih. I za njh.
 af.jpg)
Za moju kompaniju bila je to gladna godina, jedna od onih u kojima smo lovili tunu jos uvijek u Jadranu, oko otoka Jabuke, tu ispred kucnog praga. Slabo se lovilo te godine, sreca nas nije bas mazila, i na kraju sezone imali smo samo dva kaveza s nesto ribe; previse da bi digli ruke od svega a premalo de bi se organizirao puni pogon hranioca, brodova, ronioca i svega sto ide uz to. Odluceno je da cemo raditi samo s jednim brodom koji ce povuci hrane za nekoliko dana, i da ce na njemu raditi i zivjeti barba i dva clana posada na smjene. U najam smo uzeli jedan stari, drveni brod iz mjesta Ugrinic na otoku Pasmanu, za koji smo optimisticno pretpostavili da ce biti dorastao zadatku, i naravno, pogrijesili: s prvom kisom otkrili smo namjenu pustih najlonskih folija koje su bile pribijene iznad nasih postelja za nizak plafon. Ujutro smo se teskom mukom izvukli ispod velikog vodenog balona prepunog tekucine koja je prijetila da ce nam se izliti uz najslabiji dodir ravno na glavu. Timun je stekao jer su lanci u prijenosu odavno ispunili svrhu svoga postojanja i trebalo ih je vec nekoliko puta zamijeniti. Kroz madire si mogao na nekoliko mjesta promatrati obale uz koje se plovilo, i svako malo veci val u santine je ulio dosta vode koju je trebalo kablicima na ruke ispajati , jer je kaljuzna pumpa bila izvan upotrebe. Jedina dobra strana ovog broda ,kojega smo odmah nazvali Vila propuh , bila je njegova velika i upotrebljiva, cista, drvena krma na kojoj smo i provodili najveci dio dana hraneci tunu, pripremajuci se i raspremajuci za zaron, loveci ribu i cineci sve ono sto se inace cini u dnevnom boravku ili blagovaonici.
Te godine badnjak mi je bilo provesti na to malo broda. Ustao sam rano, i izasao u hladno i sivo, zimsko jutro. Zavukao sam se kroz uski otvor u potpalublje kako bih iz santine izlio more koje se tu preko noci skupilo i krenuo nahraniti nasu ribu koja je to sa zahvalnoscu prihvatila. Vrijeme je blagdana i uza svu radost koja ga u normalnom zivotu prati, na moru je dominantna – samoca! Ma kako to cudno zvucalo, neka tiha tuga zivi u potki blagdana svakoga mornara, bez obzira na posadu i ljude koji ga okruzuju, na luke u kojima noci, na svjetla grada sto mu nudi tople slutnje. Tih dana isplivaju dobro skrivene tajne sto covjeku ne daju mira, i koliko god vican bio takvom nacinu zivota, na blagdane se sjeti onog neceg sto mu je ostalo tamo daleko, u onom toplom vremenu za koje i nije siguran da posjeduje, da je uopce stvarno. Na hladnoj kuverti njegovog broda tesko se prisjetiti osmjeha, lica, boje glasa, i ociju sto svijetle za njega.
Pozelio sam si darovati nesto kako bih obojao taj hladni zimski dan, tamo na moru potpuno lisen boja i dragog kica koji ga obiljezava na kopnu, pa skupim opremu koja je bila uredno slozena na svome mjestu na krmi, provjerim pritisak zraka u boci, naarmam i udahnem iz svog regulatora kako bih bio siguran da je sve u redu, foto aparat cvrsto zatvorim u njegovo kuciste, obucem toplo neoprensko odijelo koje se susilo kraj makine, i krenem kaicom do obliznjeg otocica kako bih potrazio svoj Bozic negdje ispod povrsine. Nevjerojatno je kako more cuva svoje ljepote za one koji znaju gledati! Toga dana nasao sam svoje Bozicno drvce sa snjezno bijelim ukrasima, nebesko plave svjetlucave kuglice kojima sam ga okitio, zvoncice, sareni nakit, malu zlatnu grancicu na cetrdesetak metara dubine, Bozicnu zvijezdu, a na kraju sam i dvije srdele odnio nasemu ugoru koji me je izasao docekati ispred svoje buze! Kao i uvijek, more mi je vratilo s kamatama ono sto mi je prije toga uskratilo, i ja sam dobio svoj Bozic tamo gdje ga mnogi ne bi niti trazili! I zato ti more hvala...
