6.11.2009. 13:28:51
Gore ne može...!
More naše, ovo modro zlato koje gledam svakoga dana kroz prozor kancelarije i kome sam manje-više poklonio svaki dan svoga radnoga vijeka, izgleda mi sve dalje, iako nas dijeli svega par metara! Zavolio sam ga onaj tren kad smo se sreli, kad sam udahnuo duboko friški zrak s njegovih obala i dotakao zlato njegovih modrina. To je more koje me vratilo iz Amerike, jer tamo ga nisam imao, koje mi je vraćalo mir svaki put kad bih otišao, kojim sam plovio, plivao, ronio, tražio, gubio i volio. Posljednjih godina ronio sam isključivo s namjerom da što više prizora kojima sam bio počašćen tamo dolje, zabilježim i iznesem na svjetlo dana. Iz mora nisam uzimao ništa osim srca prepunog ljepota koje me je grijalo do sljedećeg susreta. Poštivao sam svakog njegovog stanovnika, njegove modre tišine, i dubine u polusjeni vrućih ljetnih dana, veselio se svakom susretu, hodočastio mu čista srca i otvorenih očiju, naše druženje pretvorio u rituale u kojima se ljepota slijevala u slapovima mimo naših dana. Sve dok me hrvatska stvarnost nije opalila po sred čela i dovela do ludila...
Prolazi eto već tko zna koja po redu godina famoznih nebuloza kojima je skupina šerifa odlučila uvesti reda u hrvatsko ronjenje! Ta čuvena floskula nemilo se rabi od toga dana i tko zna koliko puta u posljednjih par godina razni likovi konačno su uveli reda u naše ronjenje, a kao rezultat imamo užasno lošu percepciju Hrvatske u ronilačkom svijetu, i dalje jednaku ili čak i veću dinamiku devastacije podmorja kao i prije, bijednu zaradu od ronilačkog turizma, isfrustrirane ronioce i što je najgore – mizernu perspektivu. Zemlja u kojoj je zabranjeno individualno ronjenje, koja ne pušta svoje ljude da se bave ovom izuzetnom aktivnošću bez da uplate nebuloznu sumu od par stotina Eura, ne može očekivati svoj dio kolača u ovoj prici. Valjda niti jedan zakon svijeta nikada nije propisao ništa slično, jer pojednostavljeno, kad uplatite dvije i pol tisuće kuna, vi postajete potpuno sigurni od svih zamki koje dubine skrivaju! Ukoliko ne uplatite, u nemiloj ste opasnosti da vas zaskoče sve poznate ronilačke nesreće kojih se možete i ne možete dosjetiti! Nikad nisam dobio suvisli odgovor na pitanje zbog čega moj prijatelji i ja nebismo smjeli organizirati i odraditi zaron na nekoj lokaciji koja nam se učini zanimljivom, nego za to moramo pokucati na vrata nekom od ronilačkih centara, platiti cijenu izleta, da bismo poslušno slijedili grupu Čeha ili Nijemaca u njihovim halapljivim osvajanjima i bezveznim bauljanjima nekim turističkim lokacijama koje su izblijedjele od čupanja i peglanja prekobrojnog broja posjetitelja u onom kratkom periodu godine? Nemojte mi reći da je neki ministar pretrpan aktima i spisima vezanim za funkcioniranje države, jedno dokono poslije podne uz kavu, sam smislio to što nam sada nameće pravila igre! Mislim da su ga tamo odvukli neki drugi ljudi, vodjeni plitkim vlastitim interesima, misleći valjda da ce im tako hrpe ronilaca nahrupiti u nevjerojatnom broju, platiti, i zatražiti da ih vode na ronilačke izlete svaki vikend, pa im tako napuniti džepove koje im je ispraznila vlastita nesposobnost da gostima ponude nešto više od mutnog zarona u blatu iza prve punte i jeftinog obroka smrznutih tajlandskih totana prepečenih na kolovoškom suncu!
Ajmo vidjeti gdje smo danas, par godina poslije. Oni koji more gledaju kao laku zaradu, loveći ribu uz upotrebu autonomnog ronilačkog aparata, i dalje su u krivolovu kao i onda, njima je sve jedno, uvijek su u prekršaju. Sad im je još i lakše, jer je puno manja šansa da ce ih netko otkriti, budući da ljudi više ne rone kao prije. Oni koji su krali arheološke nalaze i dalje se bogate jednako kao i prije, sad je i njima more slobodnije, s puno manje svjedoka. Onima koji su izštemali puntu u Kornatima kod Šporke Mare, ili podmorje oko otočića Babac u pitomom Pašmanskom kanalu, potpuno je sve jedno koji zakon je na snazi! Jedino oni koji su ronili s čistim nakanama, sad rone sve manje, jer se svakim zaronom osjećaju kao kriminalci, strepe od svakog zvuka broda koji čuju za vrijeme ronjenja jer ne znaju kako će završiti njihov susret s policijom kad se dogodi. Samo oni koji moru pristupaju kao zaljubljenici u njegove ljepote, otjerani su u škrape, na suho, stavio im se na ledja teret krivice ničim zaslužene i zabranio im se povratak. Hrvatska je jednim suludim aktom bahatog imperatora izbrisana s karte ronilačkih destinacija stare dame Europe i otjerana da kleči u svom kutu razreda na krupnim zrncima uvezene soli, dok joj donji dom krade i neometano harači vlastitim dvorištem bez ikakvih skrupula! Sigurnost, koja je bila osnovni argument prilikom donošenja ovoga zakona, na najjadnijoj je razini u zadnjih 40 godina! Imamo jednak, ili veći broj ronilačkih incidenata iz godine u godinu, što ju samo po sebi kao argument izbija iz svake rasprave, pogotovo ako te brojke stavimo u kontekst znatno smanjenog broja ronjenja! U razgovorima s kolegama iz susjednih zemalja, svi su me pitali za zabranu ronjenja u hrvatskoj, ne znaju baš detalje naših pravila i zakona, ali ih zovu „zabrana ronjenja u Hrvatskoj“, i ja im nisam nikad uspio objasniti njenu logiku, uglavnom stoga sto je i sam neću nikada razumjeti. Rezultat svega je da oni odlaze roniti u Egipat, Tursku, Spanjolsku, Italiju, Francusku, iako većina tih zemalja nudi puno manje nego sto im možemo ponuditi mi. Naše more još je uvijek modrije, toplije, šarenije, življe od većine njihovih destinacija ( čast iznimkama ), ali to nas očigledno uopće ne zanima. Niti u ovo doba recesije, kad gledamo zaraditi svaki Euro, (pa djecu ne puštamo na ekskurzije preko granice), nije nam važno, jer ovaj puno slasniji dio kolača, olako tjeramo drugima u zagrljaj!
Tužna priča o svojatanju ovog mora ide dalje predvodjena istim onim likovima s početka priče. Krovna organizacija hrvatskih ronilaca otišla je svojim putem, zaboravljajući koga bi trebala zastupati, odmetnula se, neki su u zatvoru, drugi
pod tužbama i sumnjama iz ovog ili onog razloga, od svojih predebelih obraza ne vide pedalj ispred sebe, izgubili su bazu koja ih je stvorila. Ona famozna ronilačka iskaznica klizi u zaborav, jer je sve manje ljudi spremno financirati njihove nestašluke, a s njome i dobre ideje koje su je stvorile. Hrvatsko ronjenje na najnižim je granama otkako je države, a more ostavljeno pljačkašima koji su nas do ovdje doveli...
Sanjam hrvatsku obalu s osmjehom dobrodošlice, sanjam slobodno ronjenje, zaštićene ronilačke rezervate, akvarije života kakav je morao ostati, kojima ljudi hrle i zbog kojih dolaze na Jadran. Vidim sve te goste koji dolaze tu zbog ronjenja, druženja, ljepota. Pitam se kad će se prestati uvoditi ovakav red u naše ronjenje i svojatati ovo more?
Neću im ga prepustiti, ne mogu zbog moje i vaše djece, pitam se hoće li uopće shvatiti da ga samo duže, da ga posudjuju od njih koji dolaze, i da ga ne smiju tretirati kao svoju prčiju, jer im ne pripada ni po kojim zakonima, ni ljudskim ni Božjim...
Kad je otvarao jednu od mojih izložbi podvodnih fotografija, ugledni čelnik grada održao je govor u kome se iskreno zadivio vidjevši koliko ljepote živi tu pod našim pragom, otkrivši boje koje sam iznio na površinu. S druge strane, svaki put kad odem snimati, strepim hoće li me policija kazniti zbog toga što ronim sa svojim prijateljima bez onih dvije tisuće i par stotina kuna. Dok snimam pod morem, u prekršaju sam, kad to iznesem na svjetla pozornice, postajem junak! Gospodo, nešto tu ne štima...
Nadam se da ima jos ljudi ovdje koji dijele moje mišljenje i da će Hrvatsko ronilačko sutra biti ljepše, da ćemo se okupiti na krmi stare gajete i polako isploviti nošeni jutarnjim lahorom do neke pličine, zaroniti, i praznih se ruku i punoga srca vratiti uvečer kući. Priče koje slijede, bit će naše svjedočanstvo da je ovako nešto moguće ostvariti, a ako vam se svide, bit će to znak da smo krenuli pravim putem. Neka vam je dobro ovo more, znam da hoće, ali nemojte mu zaboraviti dobrim i vratiti!
KOMENTARI
Marin
19.11.2009. 16:24:18
U potpunosti se slazem sa vama.Razmisljate na nacin koji bi omogucio povecanje turizma (kroz ronjenje) i time donio boljitak svima.Ronjenje se nesmije naplacivati,nego treba biti i kao svaki drugi sport.Zamislite da morate platiti 300 eura za kosarku...
Na ovaj nacin smo izgubili jednu fetu gostiju koji su rado dolazili na nas Jadran.
Razlog ste dobro opisali.
Isto tako imamo katastrofalne zakone sto se tice ribolova,gdje prvenstveno nema kontrole i za ono malo zakona koji bi se trebali provoditi.Dozvoljava se "ludar" i slicni nacini izlovljavanja te i na taj nacin gubimo jos jednu fetu gostiju-onih koji dolaze van sezone radi sportskog ribolova.A i ribari time gube samo to ne mogu shvatiti.More nam je sve siromasnije i umjesto da se ozbiljno razmislja o njegovoj zastiti u nasoj kuci se razmislja samo o privatnim interesima.
Kada samo razmislite da nas ima oko 4,5 miliona u cijeloj Hrvatskoj i da bismo mogli svi pristojno zivjeti, medutim osnovne stvari nismo u mogucnosti rjesiti.To je velika steta.
Na zalost nema jakih udruzenja koje ce se suprostaviti ovakvim propisima i trebalo bi raditi na njihovom osnivanju jer pojedinacna osvrtanja na razne probleme nisu dovoljna.
