ELEKTRONSKA NAUTIČKA NOVINA
27.5.2016.

Za šaku kuna

Za šaku kuna

Svijet ronjenja intrigantan je. Budi znatiželju. Pomalo je nestvaran. Mislim da uopće nismo svjesni sve te mase ljudi koja se svakoga dana spušta pod površinu mora, tu, pod našim pragom, obavljajući poslove kojima plaćaju svoje račune. Njihov ured je duboko modro more, čak i onda kad nije ni modro ni duboko. Kad spuste glavu pod površinu, utonu pod srebrnu, fluidnu, tanku , teško vidljivu foliju koja ih dijeli od točke na kojoj je tlak zraka točno jedan Bar, ostaju sami sa svojim mislima uronjenim u svijet koji je istražen u svega nekoliko postotaka. Sve ostalo ostaje nam za otkriti, ako budemo imali što kad se to dogodi. Slijedom prema dolje, raste tlak kojeg osjećaju na svim tjelesnim šupljinama, pa tako naglo postaju svjesni postojanja čitave hrpe sinusa rasutih po glavi, uključujući usta, nos i uši. Samo zdrav, i ronioc u dobroj fizičkoj spremi, sposoban je zadovoljavajuće odgovoriti na izazove koje mu nameće ta igra fizikalnih zakona i prirodnih ograničenja, koji se igraju s njegovim tijelom.  A sama djelatnost kojom se bavi, kontradiktorna je stanju savršenog zdravstvenog stanja, jer je previše čimbenika koji rade protiv njega: on roni cijelu godinu, roni kad je more prekrasno, toplo, i prepuno života, ali roni i na dane kad ga ciča zima nemilosrdno šiba po kostima prije i poslije, a bome i za vrijeme zarona. Davno sam definirao da nema lošeg vremena za ljude koji nisu na moru! Svi vjetri koji pušu, mogu eventualno razbarušiti kosu ljudima koji im se opiru na ulicama grada, na putu do posla, na cesti, polju, gradilištu, nogometnom igralištu. Onaj tren kad taj isti ciklun odlučite dočekati na moru, priča postaje ozbiljna: ne možete stati brodom „ sa strane", na parkiralište, u garažu, ispod zida, u zavjetrinu, jedino što vam ostaje je vjera u vlastiti pogon ( motor, jedra, vesla) i onoga koji nad nama vuče konce. Ronioci su sudbinski vezani za brodove, more im je dom, mater i otac, možda i više nego bilo kome drugome.

 


Život ribara i pomoraca odvija se na površini, u svijetu koji nam je bliži i zato je transparentniji, bolje opisan i dostupan znatiželji čitatelja. Život ronioca je nijem, događa se u za čovjeka negostoljubivom ambijentu, u kojem nezna disati bez nespretnih i teških naprava, u kojem se teško kreće, porastom dubine gubi razum, informacije koje dobiva od zdravih očiju nerealne su, pokreti su mu ograničeni i u usporedbi s Božjim kreaturama kojima je to prirodno okruženje, trapav je, spor, nezgrapan i smiješan! Dobro pamtim prizor s nekih desetak metara duboke točke negdje na sredini Jadrana, kasnih devedesetih prošlog stoljeća, kad sam se ničim izazvan, onako trapav u punoj ronilačkoj opremi zatekao u sred ogromnog jata divljih tuna, koje su jurile nekom neopisivom brzinom svojim putem. Zaobilazile su me uvijek jedva vidljivim pokretom bočne peraje, ostajući nepogrešivo s one strane zadnjeg centimetra koji mi je nedostajao da ih dotaknem, ne smanjujući brzinu, s osmjehom divlje, neobuzdane, slobodne prirode, ostavljajući me da guštam nijem u prizoru koji je obilježio čitav moj ronilački život do danas. Vidio sam čovjeka koji s tim veličanstvenim bićima u usporedbi, izgleda smiješno i nespretno unatoč silnoj opremi, zahvaljujući kojoj je uspio spustiti se u dubine. Poželio sam pustiti se i nastavit s njima put juga nekim samo njima znanim daljina, ali naravno, nisam imao niti trunke šanse za to.

 


Širenjem aktivnosti po moru i vodama, pokazala se potreba za sve većim angažmanom ronioca u svim aspektima te djelatnosti. Tako se kod nas rade razni ronilački poslovi, pa ćemo istaknuti samo neke od njih. Razvojem marikulture, ronioci su postali neizostavni dio svakog uzgajališta, bilo da se radi o uzgoju bijele ribe, tuna ili školjaka, njihove usluge su nezamjenjive. U građevinskim zahvatima u i uz more ( rive, luke i lučice, pristaništa, plaže, cjevovodi svih vrsta, ispusti i sl.) ronilac je neophodan, bilo kao glavni izvodžač ili asistent jačoj mehanizaciji. Pregledi, sitne sanacije manjih oštećenja na brodovima, čišćenje i periodični pregledi podmorskog dijela broda, platformi, naftnih postrojenja na moru, rade ronioci. Na rijekama i jezerima, ronioci saniraju oštećenja i grade mostove, čiste elemente usisa hidroelektrana i sl. O turističkom ronjenju  ne treba niti pričati, tu su instruktori i voditelji ronjenja neophodni za povesti pod površinu sve one koji žele zaviriti u taj opjevani svijet.  Arheologija ima posebnu granu prepunu ronioca koju nazivamo hidroarheologija, a bavi se svim onim nalazima koje je prekrilo more ili voda, svime što su dubine otele nebu, i sl.

Zahvaljujući uvjetima u kojima rade, ruke ronioca su smrznute, prsti kruti, misli rastočene dugim zaronima i teško ih skupljaju na papir u suvislu priču o svom poslu, pa su one stoga rijetke i svijet podmorja, za razliku od srodnih i jednako zahtjevnih zanimanja ribara i pomoraca, ostaje uglavnom neispričan. Obavijen je mistikom uvijek prisutne prijetnje ronilačke bolesti koja je oduvijek borala oči supruga, sestara i majki nekadašnjih koraljara i spužvara, šototajera, koji su stradavali u velikom postotku za današnje pojmove. Upravo ona činila je da strepeći uporno gledaju more u smjeru iz kojeg se trebala pojavit njegova lađa. Uzela je danak u vremenima u kojima se skupljalo saznanja o njoj kako bi se moglo danas sigurnije roniti. Dekompresijska bolest najveća je prijetnja svakome roniocu, i tko je ne shvaća ozbiljno, bolje je da se ostavi ronjenja. Dubina ronjenja determinira i ponašanje i uračunljivost ronioca. Koliko god ignorirali ili nijekali simptome nalik alkoholnom pijanstvu koji nas sustižu porastom dubine i protokom vremena, jednostavnim testovima funkcija mozga kroz propitkivanja nekih jednostavnih operacija, vrlo je razvidno njegovo postojanje, kao i ozbiljne posljedice koje mogu iz toga proizaći vezano za sigurnost, a u krajnjem slučaju i za život ronioca. Razne barotraumatske ozljede, bilo lakše ili fatalne, također pridonose percepciji ronjenja kao posla za odabrane.

 

 


S druge strane stoji samo jedna stavka- LJUBAV prema moru i tom poslu koja nas jednom utjera unutra tako duboko da se više nikad ne uspijevamo izvući na suho. Jer tko nije udahnuo mirise mora pomiješanog s proljećem nošene zapadnim vjetrom prije urona, tko nije izronio u suton kad su boje po nebu rasute bile samo zbog tog trenutka, neće znati.  Tko nije makar na tren zaboravio vanjski svijet, opijen pogledom žive rošpe u prirodnom staništu, tko nije proučio odsjaje površine u oku škrpine koja nepomično leži bez straha na ogromnoj crvenoj ili žutoj gorgoniji potpuno uvjerena u moć svoje mimikrije, neće znati o čemu pričam. Tko nije zaboravio vrijeme smušen kristalima čiste ljepote modroga svijeta u susretu s kirnjom koju je znatiželja izvukla iz rupe prepoznavši dobre namjere, ili nije ostao zapanjeno promatrati svu raskoš boja, nijansi, oblika i odsjaja na malom, svega par centimetara dugom pužu golaću koji se baš tu i baš tada odlučio pokazati, neće znati. Tko nije guštao u manitom plesu barakuda iznad grebena u lovu na vrckavi oblak prestravljene male ribe koja je tu bila njihova večera, neće i ne treba znati o čemu pričam. Tko nije ronio u masi tuna dvostruko većima od njega samoga, tko nije prepoznao nadmoćnu blagost u njenim dubokim, crnim očima ( u potpunoj oprečnosti sa ritualnim zvjerstvima kojima ih čekamo na kraju zbog zadovoljavanja rudimentarnih potreba nekog čudnog, tuđega svijeta) ne može prići Tajni mora. Tko nije svjedočio mističnoj seobi jastoga u koloni po jedan, nije zanijemio od ljepote ardure koja nestvarnom ljepotom zrcali zvjezdano nebo tu na zemlji ( na moru), neće znati o čemu pričam. Tko nije bespomoćno stajao u sred vrtloga ludog jata dupina u tijeku njihove gozbe, ne može znati o toj ljubavi ništa. Tko nije u nekom dubokom moru ostao skamenjen ljepotom očiju svoje sirene koju je tu zatekao, neće znati puno o njoj, kao ni onaj koji nije otkrio sadističku stranu dupina, dok mrcvari svoju lovinu ( oradu), grickajući joj dio po dio prije negoli je proguta. Čovjek koji se nije kupao zajedno s ogromnim golubovima prateći njihove gipke kretnje sve dalje i dalje iznad koraljnoga grebena, onaj koji se noću sa foto aparatom  nije spustio u dubinu potražiti Aliciju Mirabilis kad je potpuno otvorena s kracima po par metara puštenim niz kurenat ili neku drugu kreaturu božanske ljepote koja je izišla iz svoga mraka u noć, neće razumjeti Tajnu. Ne može je dokučiti niti onaj koji nije zastao par trenutaka pred šupljinom u zidu iz koje ga je mirno promatrao Kovač raširenih peraja  svojim velikim očima tišine. Kovač je jedna od najljepših riba uopće, i samo onaj koji takve prizore može odgledati bez poriva za ubijanjem, postaje dostojan Tajne mora. Tu Tajnu mogu pričati danima, ali ne mogu je ispričati, sve što vam kažem, riječi kojima raspolažem, slike koje priložim, samo su blijeda slutnja onoga što dolje doista jest. Možda je najuvjerljivije reći da ljudi koji se bave ronjenjem, drže da je ova ljubav vrijedna svih spomenutih rizika i realne opasnosti po njihovo zdravlje i sam život.

 


Naravno, da priča bude potputpuna, valja znati da se ovim poslom bave i ljudi koji tom istom svijetu prilaze sa druge strane, one materijalističke, pa ne znaju za poštovanje živoga svijeta, neznaju i nikad neće niti naslutiti Tajnu  mora, jer su zaslijepljeni onime što iz njega mogu izvuć i pretvoriti u novac. O njima ne želim trošit puno riječi, jer ti ljudi su vrijedni prezira i u mom sustavu vrijednosti predstavljaju dno dna, naravno ne u doslovnom smislu ( jer za mene je dno ipak samo ono morsko), ali tima i takvima treba zahvaliti što more umire, što mnoge ribe i velike rakove nećemo uskoro moći gledati niti na razglednicama. Oni su pošast i zlo ovog krhkog eko sustava, i vjerojatno će usahnuti tek kad ove slutnje i ostvare, a taj dan je, na žalost, već danas.

Tebi, koji čitaš ovu priču, obraćam se samo jednom molbom: ako poželiš roniti u životu, već roniš, ili si ronio, ili bilo što kaniš raditi s morem, kad god mu priđeš učini to s punim poštovanjem i uvažavanjem, učini da nas bude više dostojnih Tajne, pa ćemo možda u jednom trenutku svi zajedno i okrenuti kotač koji za sada ide u smjeru iz kojega nema povratka!

 

Tekst i slike: Ive Šoša


 

 


davor

29.5.2016. 7:36:49
kad je netko doooobar s perajama i s perom,..... onda to ovako izgleda ! Bravo Ive

davor

29.5.2016. 7:34:14
kad je netko doooobar s perajama i s perom,..... onda to ovako izgleda ! Bravo Ive
Vaša e-mail adresa se neće javno koristiti niti će biti vidljiva ostalim posjetiteljima. Vaša e-mail adresa neće se davati trećim osobama.

Anketa