Privlačnost plavih dubina
Ljeto stiže, dođe pa nestane, puhne u naša jedra pa zabonaca, nasmije se pa nestane, koketira varljivim osmjesima pa se sakrije. No, svakim danom sve nam je bliže i za očekivati je da će na kraju doći i ostati. A s njime i prilike da budemo bliže moru, da s njim živimo, po njemu plovimo, da mu se divimo. Veliko je ovo more, modro je i duboko, još uvijek je puno tajni i ljepota koje nisu vidjele ljudske oči. Intrigiraju me te dubine, vuče me to more, ovisan sam o njegovoj ljepoti, katkad ga osjećam kako mi struji mojim snovima i smijemo se, volimo...
Pričali smo o dekompresijskoj bolesti, o pijanstvima, znam da je i to dio ronjenja, ali uz dužno poštovanje, draže mi je pisati o ovom ljepšem, razigranom dijelu priče koji se odvija pod svjetlucavom igrom vala. Mora bit'' da samnom stvarno nešto nije u redu kad, i nakon petnaestak godina rada kao profesionalni ronilac, jedva dočekam svaku prigodu da zaronim na nečiji poziv. Blagoslovljen s adresom u gradu na moru, takve prilike su mi stvarno česte. Na ovim stranicama volio bih vam pričati upravo o čudesima koje dolje zatičem, možda manje o problemima, iako ćemo se i njih taknuti, ali ljepota i druženje moji su motivi u ronjenju, i dokle god postoji neka stijena koja obećava novu sliku, imat ću razloga za slavlje.
Srećom, nisam sam u ovom doživljaju mora, i to je još jedan razlog moga zadovoljstva. Iako dijelimo potpuno različite strasti, svi se okupimo oko istog mora, i gotovo se nanjušimo izdaleka. Vidi se to po onom snenom, vlažnom i sjetnom pogledu preko ramena, iskri života na samu spomen, osmjehu koji odaje skrivenu tajnu, tajnu koju se ne može ispričati riječima. Jedno je more, s mnogo različitih lica, i svako je vrijedno divljenja, poštovanja i ljubavi. Neki su lovci, neki ganjaju dubine, neki traže minule priče, olupine brodova, slave drevnih kapetana, neki samo šute to more, ja sam zaljubljenik boja, ljepote i života u tom svijetu tišina, i za njima lutam kao izgubljena (ili nađena) duša, gonjena nekim svojim strastima i nemirima. Prekrasan je to svijet, toliko različit od svega što nam je s površine znano, potpuna suprotnost vrevi naših gradova, buci prometa naših ulica, potrošačkom mentalitetu golemih, nehumanih, trgovinskih centara koji nam svojim blještavilom remete sposobnost rasuđivanja, i unose nemir u naše dane.
Moramo, moramo moru, tili bi, tili bi mi... Rijetke su pjesme koje s tako malo kažu tako puno kao ova, pa krenite i vi s nama. Četvrtak je, Dan državnosti, jedan od rijetkih u zadnje vrijeme koji nam je ranim jutrom donio malo sunca. Vrijeme je burno; iako nema puno vjetra, ćuti se u zraku friški dah sjevera. To su oni dani velikog potencijala, koje morate duboko disati da biste otkrili što vam sve mogu ponuditi. Boce i teške torbe još jednom pokazuju kakav zaljubljenik moraš biti da pristaneš sve to tegliti! Ko nije probao teško će shvatiti...
Podvelebitski kanal, golemo je prostranstvo divljih vrleti koje se strmo ruše u more modro poput očiju. Izborano burom koja suludom silinom svakih toliko kosi sve pred sobom, pruža negostoljubivo lice prema gostima. Teško je tamo pronaći komad obale s koje se može spustiti s opremom u more, ali kao i uvijek, upornost i želja budu nagrađeni. Netko mi je šapnuo, i bio je u pravu! Nakon svega par minuta plivanja nailazimo na zid koji počinje s velikom špiljom u koju se može bez problema uvući čovjek s bocom na leđima, i nastavlja prema zapadu isprepleten starim parangalima po kojima ima jaja morskih mačaka i liganja, potpuno izrešetan gromadama, rupama i procjepima obraslim bojama, žutim, crvenim, ljubičastim, modrim i zelenim svijetom jadranskih dubina. Nakon nekoliko minuta uznemirio sam jednu hobotnicu koja se baca na moju bocu u namjeri da me valjda otjera od svoje rupe, nailazim na prekrasne rakove žarko crvene boje i dugih kliješta koji mirno čuče u svojim rupama, dvije poveće lignje poziraju mome prijatelju ispod jedne stijene, potpuno mirne kao da znaju da dolazimo u miru. A samo malo dalje, vrebaju mreže ribara, kilometri i kilometri razapeti bez namjere da ostave ikoga na miru, preguste da bi im dale šansu, pregladne za rijetke preživjele.
Prilokom izrona, bliže kraju, spava zubatac od svoja dva kila, prekrasan s tamnim flekama po boku, i markantnom glavom, širom otvorenih očiju, prenaivan za ovo vrijeme. Potpuno je drukčiji, ovako živ i snažan, od onog prizora koji predstavlja na kamenim bancima peškarije... Napravio sam par slika, iako mi ne dozvoljava da mu priđem sa strane koja mi je po želji, i ostavljam ga u njegovom carstvu, do nekog drugog viđenja, ukoliko uspije preskočiti sve one zamke koje su se ispriječile između njega i nekakvih sigurnijih dubina. Izranjamo u podvelebitsku noć puni utisaka, i znamo da moramo moru, i da ćemo se sigurno skoro opet vratiti jer smo mu dužni na svoj način iskazati hvalu za sve dane koje nam je obojao. Počela je naša avantura 2009ta, ciklus druženja s morem koji samo nastavlja onaj niz započet prije mnogo godina na nekom žalu s kojeg je dječak zavirio preko ruba pješćanog spruda koji ga je dijelio od modrih daljina . Počeo je sanjati san koji još traje, bez nade da će ga ikad ostaviti na miru.
...I tili bi, tili bi moru...
Opijeni morem, snova,
Porat sriće tražili smo mi,
Odnilo nas more, more snova,
Tonemo u moru ljubavi...
Tekst i slike: Ivan Šoša
