Jesen polako otima zima, kise su duge i teske, danima lagano ispiru dah ljeta s nasih lica. Nebo zastrto oblacima skriva ono sunce, dani su sivi i kratki, noci duge i hladne. Nista ne sluti da cemo skoro navuci svoja debela zimska ronilačka odijela i spustiti se pod površinu u potrazi za novim motivima. More ima moć, more ima ljepotu, ima i snagu. Ćutim je svakim atomom svoga bića, udišem njegove mirise nošene zapadnim vjetrovima, onu duboku, sočnu, ljekovitu aromu koju skriva u pjeni vala, u dahu, u dubini. Kad god mu se dodjem pokloniti, osjetim zov i cujem pjesmu sirena, neodoljiv pjev ljepote kojem ne mogu odoljeti.

 

 

   Otvorio sam novine jutros, foje koje sam volio čitati u eri tiskanog medija, i čitam o alternativnoj stvarnosti, pozivaju me da otputujem na tropske otoke, spominju mi topla mora i duge plaže, mame me beskrajnim pješčanim žalom opletenim ponekom palmom i bojama sutona. Lako je otploviti u mislima, zasanjati nemoguće, lijepo je odlutati i poželjeti, izignororati pustoš u takuinu i poletjeti. Onda mi preko ruba novina pogled padne na modru površinu našeg mora i pomislim: pa imamo i mi tu pred nosom iste te daleke i tople plaže, i naši sutoni su nekom prekrasni i naša žala su beskrajna i bijela, imamo i palme, i more nam je i tirkizno i modro i u stotinu boja!

 

 

U našoj Lijepoj vladaju čudni ljudi, koji donose čudne zakone i obrazlažu ih čudnim rečenicama s čudnim izrazom lica. Sreća i nesreća naša je u tome što se ne znaju i ne mogu organizirati da donesene zakone i provode, jer su previše zaokupljeni svojim potrebama i obavezom da neprestano bacaju kore od banane pod noge svima oko sebe koji ne misle isto kao oni. I zato se ja danas nalazim u situaciji da kradem prizore iz podmorja, da se krišom uvlačim pod površinu, skrivam tragove, dišem tiho da ne uzburkam vale, osluškujem zvukove brodskih motora i zavlačim pod kamene gromade, kao kakav sarag uvlačim u buže i sakrivam! Dugo sam razmišljao i komentirao svoja ronjenja s raznim ljudima, i nikad se nismo domislili čime ugrožavam ovo more kad ronim s foto aparatom u potrazi za novom ljepotom? Pa sam odlučio prkositi i zakonu i onima koji ga provode, jer moje znatiželja jača je od njihovih besmislenih propisa! Ona je vedra i šarena, tjera me iz moje kože van, pokazuje mi pute, otkriva mi svakog dana poneku novu čaroliju, vraća mi vjeru u čuda!

 

 

   More je moj lijek, moj amulet kojim zaboravim da nemam, koji me liječi od naše stvarnosti i briše crne vijesti koje se sa svakim dnevnikom kao naftne mrlje ili fleke katrana lijepe za našu svijest, ono je boja kojom pituram svoje dane. Briše nervozu zbog neisplaćenih plaća, vida mi rane nekih samoća, čak i moje nebo boji u plavo! Zato ga nedam, i ono neda mene, kao u onoj pjesmi.

   Upravo ovih dana otvorena je izložba u Prirodoslovnom odjelu zadarskog Narodnog muzeja pod nazivom Flora i fauna Jadrana. Izlošci su garnirani tim istim fotografijama koje kradem godinama od ove sebične, tvrde, birokratske vlasti koja je šapu stavila na sve što može, ne da bi štitila nego da bi prodavala. I kažem, hvala ti Bože što me nisu još našli, zatvorili, oteli, ukrali mi foto aparat i opremu, pa da mogu i dalje raditi to što najviše volim i zbog čega sam na kraju krajeva tu i nastao. Moj krimen je u oku zakona taj što nisam uplatio onu sumu kojom bi si osigurao licencu za samostalno ronjenje jer nisam bogat čovjek koji godinu za godinom ima par tisuća kuna za besmislenu papirologiju. Dijelom i zato što mi ta ista država nije osigurala uvjete da budem plaćen za ono što radim pa da od toga mogu i živjeti život dostojan ovog vremena, ničim nije poslodavca obavezala da isplaćuje svojim radnicima zarađene plaće, nije stvorila uvjete fer playa, i dovela nas do ruba. Ovo je moj način da joj vratim barem dio nepravde, mali izraz građanskog neposluha i dišpeta, a sve s višim i plemenitim ciljem.

  

 

   Hvalospjeva ovom moru nije nikad dovoljno. Zadužilo nas je daleko više nego što ćemo mi njemu ikad uspjeti vratiti riječima. Boli me odnos čovjeka prema moru, boli me nemar ribara, bole me friži što mu po duši grataju ljudi koji bi mu se morali svakog dana pokloniti,zahvaliti i voljeti ga! Strašan je naš odnos prema tom moru, ronio sam nad dnom nakon što je na tom mjestu eksplodirala mina, ronio sam i nad ribom koju su bacili čisteći koću, ronio sam kod izlova tune, nad užasnim spomenicima ljudske pohlepe najgore vrste, svjedočio pokoljima ogromnih količina nedorasle ribe, sipica od svega centimetar-dva, isto takvim lignjicama i hobotnicama, trljicama, fratrima, arbunima, salpicama, ušatama, zubačićima, zgnječenim pod teretom, zgaženim po kuvertama izlovnih brodova i na kraju bačenim u dubine da nestanu iz našeg svijeta kao da se nikad nisu ni dogodile! Sve to svakodnevno bacamo u grotlo iz kojeg nema povratka, u ponore tame i guste tišine. I svi naši okrugli stolovi i savjetovanja i mudra predavanja za sve to blago života nisu učinili baš ništa. Ono i dalje polako umire bez glasa negdje u dubinama kojima svjedoče samo rijetki, uz nijemi krik za pomoć kojeg nitko ne čuje.

 

 

   S druge strane još uvijek uspjevam pronaći poneko grotlo ljepote i života koje bilježim kao da mi je posljednje, jer zaista nisam siguran da ću ga i sljedeći put tu zateći. I ushit zbog ljepote sve češće zamjenjuje sjeta jer moja ljepota nestaje, iz dana u dan sve je manje i sve je teže nalazim. Jedino moja znatiželja s početka priče i dalje buja...

 

Tekst i slike: Ive Šoša