Teku posljednji dani mjeseca listopada, kopno je preliveno cudesnim bojama jeseni, a more smireno ceka zimske bure. Pravo je vrijeme za molat cime i provesti dan-dva na moru. Sva ona vojska turista i svijeta koji nije moru vican, sto su vladali nasim valama protekla tri mjeseca, otisla je i konacno ih ostavila njihovim stanovnicima da do nove sezone vidaju stecene rane , da pociste sto je za njima ostalo. Prekrasni su ovo dani, more je jos uvijek dovoljno toplo da se hrabriji i okupaju, sunce jos uvijek grije, nebo je modro, a tople boje jeseni svemu su dale nove nijanse. Za one koji mogu, uz neke proljetne bonace, najljepse vrijeme za plovidbu. Tako sam i ja ranim subotnjim jutrom, ispracen tisinom grada koji se budi, zaparao mirnu povrsinu put otocica kornatskog arhipelaga, koji mi je ostao duzan. Planirao sam roniti na tim pozicijama, i snimiti sto vise slika zivog svijeta mojeg dijela Jadrana.

   Podvodna fotografija je jedan po svemu neobican i specifican vid fotografije jer ste limitirani stotinama ogranicenja koji je cine zahtjevnijom i uglavnom vam ne ostavlja prostora za popravni pokusaj. Samim time sto se sve odvija ispod povrsine, stotine stvari se mijenja: od opreme koju koristite, uvijeta snimanja, osvjetljenja, vremenskog trajanja samoga snimanja, ponasanja, kretnji. Mozda bi se mogla potegnuti paralela dijelom sa foto-safarijem u divljini, ali tek toliko da naglasimo razlike. Zajednicko im je samo to sto u oba slucaja snimate jedan svijet koji je u pokretu i trenutak koji je prosao ne mozete vratiti. To je problem, ali i carolija ovih snimanja. Sve ostalo je potpuno drukcije...

   Kupili ste foto aparat kojim ste oduvijek zeljeli snimati, potpuno ste se s njime sprijateljili, legao vam je na prvu, sve ste dokucili i stvarno je postao produzetak vasega oka s kojim uspijevate napraviti tocno ono sto zelite. Osim spustiti ga u more. Za to vam treba puno vise od samoga aparata. Potrebno vam je kuciste s kojim ce te ga sacuvati suhoga, potrebno vam je osvjetljenje i s pripadajucom opremom za to cete platiti sumu koja ce vam dati pokoju sijedu. Zato je dosta ljudi koji su se ovim poslom zarazili, prisiljeno napraviti kompromis i u dubine ponijeti jeftiniji aparat slabije optike, koji si mogu priustiti. I onda dodjete do prvog problema, gdje u uvjetima koji su tezi i zahtjevniji u svakom smislu, radite s opremom koja im nije dorasla. Mozda se upravo tu pravi igraci mogu dokazati, jer ruku na srce, sa takvim aparatima mozete napraviti slike daleko bolje od deklarirane kvalitete samoga aparata.

   Sljedece sto vas ogranicava u ovoj prici je ronjenje. To je zapravo prva stvar o kojoj morate razmisljati. Da biste mogli fotografirati pod morem, morate u ronjenju biti doma. To ne znaci da morate znati zaroniti i izroniti, nego da morate poznavati citavu problematiku ronjenja i usvojiti je jer znamo da more rijetko prasta a ovo je jedan dio price u kojemu se mozda najlakse zaigrati i ako stvarno ne vladate svim parametrima relevantnim za zaron, moze se lako dogoditi problem s losim posljedicama. Vezano za ronjenje, tu je i problem ronilacke opreme koji ce vam prouzrociti jos pokoju sijedu...

   Sljedeci problem odnosi se na nacin na koji ronite odnosno kako se u moru ponasate. Morsko dno je obicno vise ili manje prekriveno nekakvim sedimentom koji nije cvrsto vezan za svoju podlogu nego ga vrlo lako svojom aktivnoscu mozemo poremetiti tako da nam on stvori dodatni problem kod fotografiranja. Svaki dodir s dnom bilo kojim dijelom opreme ucinit ce da nam slika ode u nepovrat. Podignete li malo pijeska s dna, on ce dodatno zagaditi vec ionako zaprljani medij u kome stvarate, i vas posao na tom mjestu tu i prestaje. Cak i nije nuzno dotaci dno, cesto je dovoljno samo zamahnuti perajom na metar od dna da snimanje postane nemoguce. A kad uzmete u obzir sva podvodna strujanja, kretanja vodenih masa, kurente, plime i oseke, vidjet cete zasto cesto moramo zamahnuti perajama. Za snimanje divljih zivotinja u sumi koristimo uglavnom nekakve zaklone koje pripremimo, tzv. ceke iz kojih sasvim spokojno mozemo raditi. U podvodnom snimanju nema ceka na kojima cete se namjestiti i bez pokreta sacekati da vam se nesto ukaze, jer vas more valja ritmom svoga disanja, i vi na to morate odgovoriti. Isto tako oni jaki teleobjektivi koji se vani koriste za ovu svrhu u moru su vam potpuno beskorisni zbog ogranicene vidljivosti i dosega vasega osvjetljenja. Tako nam je tu puno znacajniji sirokokutni objektiv jer i onako svojim ribicama moramo prici blizu, a takodjer i za tzv. ambijentalnu fotografiju su nam nuzni jer moramo zahvatiti sto sire podrucje buduci da smo daljinom ograniceni.

   Podjite sada i vi s nama na onaj izlet s pocetka price, subota je, dan iz snova stvoren za plovidbu. Isplovili smo brodom na nekakvih dva sata voznje od zadarskog porta na jugo, u srednji kanal , kako mi zovemo more iza prvog reda nasih skoja, do otocica koji krije neispricanu pricu. Kad smo dosli na nasu poziciju, bacili smo sidro i ugasili makinu. Tihi zvuk mora koje dise godio je nasim usima dok smo navlacili odijela i spremali opremu za zaron. Provjeravali smo nase podvodne lampe, baterije foto aparata, ronilacku opremu i ustanovili da smo ponijeli bas sve sto nam je potrebno. Zadovoljni, lagano se spustamo s bande broda u prohladno more. Vise nije onako toplo kao sto je bilo tek mjesec dana ranije, ali brzo se privikavamo i postaje nam ugodno, pa i zaranjamo. Volim taj trenutak kad mi usi napuni more i teska tisina zavlada u mojoj glavi, kao da potezom misli otpustim citav svijet i on odlazi nosen velikim balonom povis srebrne folije povrsine koja ostaje kao jedino ono nesto sto nas veze i dijeli...

   Ronimo niz juzne padine naseg otoka i spustamo se do dna koje se nalazi na tridesetak metara dubine i dalje blago pada praceno kamenim gromadama sve do preko cetrdeset metara. Isprva nisam svjestan ljepote koja me okruzuje, osvrcem se oko sebe i palim svoju lampu. Skupa sa svjetlom pali se i caroban podvodni svijet prepun boja: zuta, crvena, ljubicasta, modra bica i raslinje svud su oko mene. Mali crveni koralji, spuzve i zarnjaci svih boja i oblika, ribe i cudna bica nezamislivih oblika, puzici s kucicom ili bez nje, gorgonije u bojama, ribe koje su nasle zaklon u korijenju presigurne u moc svoje mimikrije uopce ne reagiraju na moje prisustvo dozvoljavajuci mi da ih fotografiram do mile volje. Naravno da koristim tu mogucnost: lastavica, ogromna skrpina, sigurno vise od tri kila tezine, predstavlja prevelik zalogaj za moj mali blic, maleni puzici cudesnih formi, sve su to bica koja uglavnom strpljivo poziraju ako ih ne uznemirite. Okrecem se i lagano vozim trazeci nesto sto ce me izazvati na novu akciju. Uskoro kroz otvor u jednoj stijeni ugledam morsku macku koja mirno spava, slikam je par slika iako nije u dobrom polozaju, i idem dalje. Vladika arbanaski strelovito mi projuri kroz vidno polje pa zastane i znatizeljan se vrati dozvoljavajuci mi tek djelomice da napravim par fotografija u letu. Kako ga moj aparat tesko fokusira u modu s vise tocaka izostravanja, pomislim kako bi bilo lijepo postaviti ga u mod sa samo sredisnjom tockom izostravanja pa okrenem aparat i pokusavam to izvesti; operacija koju sam milijun puta odradio i na suhom i u moru, ali ovaj put pritiscem razne tipkice ali nikako ne mogu dobiti to sto trazim. Nakon nekoliko pokusaja uspijevam ali vise moga Vladike nema. Znam da se radi o narkoticnom djelovanju dusika koji lagano vozi moj mozak svojim putevima, i znam da moram biti oprezan. Bacim pogled na sat i vidim da moje vrijeme istice i da mi skoro valja put povrsine. Do tada sam napravio skoro dvije stotine fotografija i znam da su mi i baterije pri kraju, a i kartica mi je skoro puna pa i ne zalim nego krecem lagano u izron putem kojim sam i dosao. Uzivam u svakom trenutku ovoga ronjenja i obecajem sebi da cu se opet vratiti na ove obale. Dok smo na tri metra odbrojavali svoj propisani dekompresijski zastanak, niotkuda je do nas doletio jedan gof uobicajeno bezobrazno blizu, izbecio se na pola metra od moje maske i cekao da napravim fotografiju svoga zivota, ali na zaslonu moga aparata velikim crvenim slovima pisalo je da zamijenim baterije, pa sam pozvao svoga frenda koji je prizoru bio okrenut ledjima, da ga on zabiljezi sto je i ucinio. Trofej smo tako zabiljezili ali fotku svoga zivota jos sanjam...

   Kad smo na krmi broda kasnije pregledavali slike, na malom LCD zaslonu ucinilo nam se da imamo prilican broj dobrih slika, no kad smo sve spojili na veci zaslon naseg racunala, ostalo nam je svega par fotografija koje su bile stvarno dobre. Kad uzmemo u obzir da smo zajedno ucinili preko tri stotine fotografija, i nije neki uspjeh, ali nemojte se obeshrabriti, to je tako i kod najboljih, kad snimate zivi svijet i jos u otezanim uvijetima, kad svi vasi manekeni jure bezglavo uokolo, a vas more valja u svim smjerovima, i kad k tome nemate bas ni vremena pa morate sve to ubaciti u tridesetak minuta, onda nemate razloga biti nezadovoljni. Mene zadovolji i jedna fotografija po zaronu ako je stvarno dobra! Idemo redom: kao prvo uocavamo na dobrom dijelu fotografija pravu koprenu bijelih pahuljica koje ih cine potpuno upropastenima. Radi se o disperziranim sitnim cesticama koje plutaju po moru i onoga trenutka kad u funkciju stavimo svoj flash, one postaju problem. Bez njega uopce se ne vide, ali u dubinama boje ostaju nijeme bez osvjetljenja i to nas prisiljava da ga koristimo. Kako i koliko cete ga koristiti, odlucit cete sami, u manjim dubinama koristite prirodno svjetlo, a u vecim dubinama nadjite neku vasu ravnotezu. Sto je udaljenost izmedju objektiva i objekta snimanja veca, i taj problem bit ce ozbiljniji. Polozaj vaseg flasha u odnosu na objektiv aparata takodjer utjece na ovu pojavu; sto je kut veci problema ce biti manje!

   Druga stvar koju smo uocili kod analize je kadar. U podvodnom snimanju nemate jednostavno vremena dobro kadrirati svaku sliku iz vise razloga: prvi je taj sto ste i vi i vas maneken u neprestanom pokretu, ni u jednom trenu niste potpuno mirni da biste mogli sloziti svoju kompoziciju pa ste uglavnom prisiljeni improvizirati. Naravno, neke osnovne stvari cete uspjeti postaviti ali finese su uglavnom prepustene trenutku. Vasi modeli lete oko vas u posve nepredvidljivim putanjama pa imamo dosta slika na kojima se vidi samo dio nase ribe, rep ili dio repa, glava druge ribe koja je dosla nakon nase glumice... To je jos potencirano kasnjenjima kod okidanja digitalnih aparata i tu opet ne mozemo nista uciniti.

   Trece su neostre fotografije, u uvjetima smanjenog osvjetljenja autofokus nasih malih aparata nije dorastao tim zahtjevima, a za manualno namjestanje jednostavno nemamo vremena a i u moru je tesko na malom zaslonu tocno ocijeniti ostrinu prilikom ovog izostravanja, pa ga i ne preporucam. Sve su ovo razlozi da imamo tako malo pravih podvodnih fotografija i gotovo da mozete raspoznati rukopise njihovih autora. Pokojni gospodin Gavranic, gospodin Frka, gospodin Andric, i tek jos pokoji mladji autor iz sjene, i tu se knjiga podvodne fotografije u Hrvata zatvara. Pozivam vas da i vi probate, pridruzite se i pomognite nam sacuvati bisere nasih dubina za ljude koji bi voljeli a nece imati priliku. Izvucite pokoju slicicu, bit ce vam ljepsi ovaj svijet, a samo mi cemo znati koliko truda stoji iza te jedne dobre fotografije!

   Uobicajene radnje koje funkcioniraju na povrsini, ne vrijede i u moru. Uzmite primjer vase kartice u digitalnom aparatu: za vrijeme snimanja na suhom, u trenu kad je ona popunjena jednostavno je izvadite iz utora vaseg aparata i na njeno mjesto ubacujete novu. Toga u moru nema, jer zamjena kartice iziskuje potpuno susenje aparata prije bilo kakve akcije. Isto vrijedi i za baterije, pa mozemo reci da sa svakim od navedenih simptoma zapravo nase snimanje i zavrsava. Kad tome dodate stvarno vrijeme koje vam je na raspolaganju, slozit cete se da nam posao nije nimalo lak.

   Jos jedna od carolija podvodnog snimanja je i to sto nikad necete dva puta zateci istu situaciju na vasim pozicijama, u svega par sati mozete imati nevjerojatne promjene sto se tice zivih stanovnika vasih stijena: jednom ce sve vrvjeti od zivota, par sati kasnije nigdje nikoga. Nemojte odbacivati olako pozicije za koje slutite da bi morale biti kvalitetne, uvijek im dajte drugu priliku. Samo je pitanje vremena kad cete dobiti priliku za svoju fotografiju zivota, i osigurajte sve da je budete spremni iskoristiti, pobrinite se da vam baterije budu pune a glava bistra i dorasla zadatku.

   Nas Jadran prepun je boja, na vama ostaje samo da ih prepoznate i naucite iznijeti na povrsinu. Ovo je vjerojatno najljepsi nacin za to, pa vam samo mogu pozeljeti dobro more, jer znam da vas ono nece razocarati.

Ive Šoša