Ako spadate u skupinu zaljubljenika u veliko plavetnilo, sigurno ste, ovisno o vašem stupnju izobrazbe i naravno želji za znanjem, upoznati i sa činjenicom da smo u dubine dobrodošli gosti ali da svako naše ronjenje sa sobom nosi i izvjesnu dozu opasnosti kojih se moramo čuvati. Protiv nezgoda možete se boriti na više načina. Jedan od najraširenijih je popularno zatvaranje očiju uz rečenicu – ma neće valjda mene! To je opće prihvaćena, ali naravno potpuno neučinkovita metoda. Sljedeća je iskreno neznanje, koje je jednako opasno, jer čovjek koji ne zna nije niti svjestan da ne zna pa je prvi kandidat za ronilačku nezgodu. Jedina prava metoda koja će polučiti rezultate je metoda obrazovanja, učenja i svakodnevne nadogradnje stečenih vještina.
Ja osobno ne smatram da zvjezdica na vašoj ronilačkoj kartici predstavlja dokument na osnovu koje ću suditi o vašem znanju i sposobnostima. Imam više primjera kod kojih su ljudi s jednom ronilackom zvjezdicom spašavali glave nominalno puno iskusnijim roniocima. Isto tako imao sam zadovoljstvo raditi s ljudima koji su nakon položene prve ronilačke kategorije bili tako željni saznati i naučiti što više o toj novoj aktivnosti u koju se upuštaju, da su u ruke uzeli i proučili, što su bolje mogli, svu dostupnu literaturu koju su uspjeli nabaviti, a kao kruna svega, jedan čovjek iz naše ronilačke škole, po stjecanju svoje prve ronilacke kategorije, od korica do korica, samoinicijativno je proucio ronilacku »Bibliju« gospodina Stracimira Gošovića » Ronjenje u sigurnosti « ! Ova knjiga je malo starija, ali u njoj i danas možete naći najozbiljnije i najdetaljnije obrađenu ronilačku problematiku koja je uz poneku korekciju i danas itekako aktualna. Takvom čovjeku prije bi poklonio svoje povjerenje nego nekom » iskusnom « klipanu koji se šepuri svojim brevetima a nikad u ruke više nije uzeo niti jednu knjigu ili članak koji obrađuje ovu tematiku. Ronjenje je naime jedna dinamična aktivnost u kojoj se svakodnevno događaju nova saznanja, a koja korigiraju postojeću priču i vuku nas naprijed. Zato nesmijemo sebi dozvoliti luksuz čuvanja stečenih znanja, nego ih moramo razvijati i aktivno pratiti priču, jer samo tako možemo sebe nazivati korektnim roniocima.
Neznam jeste li se prepoznali u nekoj od ovih skupina, ali se nadam da će ove naše priče možda pomoči da doznamo skupa ponešto o onoj drugoj strani ove prekrasne aktivnosti koja bez sumnje nudi nevjerojatne ljepote, ali isto tako skriva i tihu prijetnju kojoj možemo stati na kraj samo tako sto ćemo je prepoznati, imenovati i pokazati . Kad znamo protiv čega ratujemo, znat ćemo i složiti obrambenu taktiku. No, krenimo redom, pa ću vas nadalje upoznati sa pojmom nazvanim Pijanstvo velikih dubina.
...javlja se prilikom ronjenja uz pomoć autonomnog ronilačkog aparata sa stlačenim zrakom. Simptomi ovog poremećaja su proporcionalni dubini na kojoj se roni, a glavni » krivac « za ovaj poremećaj je dušik koji u smjesi zraka kojeg udišemo čini udio od skoro 80 %. Prema opisu to je plin bez boje, okusa i mirisa koji je u normalnim uvijetima potpuno inertan. To bi značilo da ga mi iz atmosfere normalno udišemo i prolaskom kroz naš dišni trakt, nepromjenjenog i izdišemo. Naš organizam ne koristi ga u svojim metaboličkim procesima, nego kako došlo tako prošlo. Stvar se malo mijenja tek u trenutku kad ga udišemo pod povišenim tlakom. E tu počinje priča o našim ronilačkim incidentima. On je glavni krivac za naše pijanstvo iz ove priče, kao i za najopakiju od svih bolesti uzrokovanih ronjenjem, za dekompresijsku bolest. O ovom oboljenju uzrokovanom ronjenjem kazat ćemo više, unutar rubrike Aqualung, u našem slijedećem članku.
Gospodin Jacques Y. Cousteau, legendarni francuski istraživač podmorja koji je utirao putove modernog autonomnog ronjenja, prvi je uočio i proučio ovu pojavu. Danas još uvijek nisu poznati (do kraja) mehanizmi kojima možemo zahvaliti ovaj poremećaj. Ono što se zna jest da dušik udisan pod povečanim tlakom izaziva kod ronioca stanje slično alkoholnom pijanstvu ( pa ga se stoga ponekad i naziva martinijev efekt ) pri čemu ta » opijenost « sa svakih novih desetak metara dubine ( 1 bar ), odgovara otprilike opijenosti koju bismo osjetili konzumacijom jos jedne čašice James Bond-ovog napitka. Ne tako davno učili su nas da pijanstvo dubina napada bez najave, da nas zaskoči i tu ste nemočni, i ukoliko u blizini nemamo pažljivog i svjesnog ronilačkog partnera, priča vrlo često završi kobno. Simptomi su ove bolesti vrlo drastični i manifestiraju se kao:
1. Nekontrolirani pokreti,
2. Smijeh,
3. Bezbrižno otpuštanje dijelova opreme,
4. Gubljenje orijentacije i slično.
Skup iskustava prikupljenih u posljednje vrijeme daju nam za pravo da budemo skloniji priči da do ovakvog ponašanja dolazi slijedom sustavnog ignoriranja subjektivnih simptoma koje bi ronioci morali prepoznati tijekom ronjenja u svome organizmu.
Povećanjem dubine kod svakog ronioca događaju se promjene u rasuđivanju, pa je stoga iako naizgled lako, ipak teško odraditi jednostavne i naučene operacije, ali kad se od vas traži nešto sto zahtjeva malo složenije misaone procese, vidjet će te da stvari i nisu tako jednostavne….slijedi primjer iz vlastitog iskustva:
Na dubini od četrdesetak metara na uzgajalištu riba u zadarskom akvatoriju, postavljao sam utege od nekih osamstotinjak kilograma. Radili smo to na način da smo na površini privezali konop kojim smo brodom dovukli uteg na željenu poziciju. Tu bi lagano spustili piz, ja bi odvezao pomoćni konop kojim smo spriječili da se prilikom spuštanja uteg rotira, i idemo dalje. Dok je sve išlo svojim tijekom, nije bilo problema. No, u jednom trenutku popustio je vez koji je trebao držati uteg, a on je već bio na dnu. Moj zadatak bio je da ponovo vežem taj konop kako bismo mogli nastaviti s radom. Uzao koji smo koristili vezao sam tisuću puta u životu, usred noći da me netko probudi, vezao bih ga zatvorenih očiju. No, taj dan, tamo dolje, debelo zašavši u saturaciono ronjenje, ja sam izgubio desetak minuta dok mi na kraju nije uspjelo ostvariti naum. Radnja koja traje u najgoru ruku dvadesetak sekundi meni je tamo uzela desetak minuta! Moje ruke jednostavno nisu slušale ono sto im je glava sugerirala, ili glava nije dovoljno jasno izložila rukama svoj naum. Nisam bio lud od pijanstva ali je moj mozak svakako radio u nekom svome modu!?
Nadalje, ukoliko ste skloni podvodnoj fotografiji, a nađete se na sličnim dubinama, probajte se poigrati osnovnim manualnim postavkama svoga foto-aparata, onim najjednostavnijima, koje ste koristili više puta u normalnim okolnostima, vidjet će te da vas mozak lagano vozi svojim putem.
Osnovna preventiva ovdje je dakle poštivanje pravila ronjenja, i pomno praćenje i uvažavanje signala koje nam šalje nas organizam tijekom ronjenja. Naravno, to važi i za sve ostale ronilačke incidente o kojima ćemo u buduće pisati na ovim stranicama. Dakle ako prihvatimo činjenicu da nismo nadljudi i ako uvažavamo priču koju nam naš organizam priča tijekom ronilačkih aktivnosti, možemo se nadati da ćemo doživjeti još puno predivnih trenutaka u dubinama bez incidenata.
Iskustva prekaljenih američkih pionira ronjenja koji su istraživali potopljene olupine brodova uz njihovu istočnu obalu, potvrdjuju ovu nasu priču. Oni su ronili na, za zrak jako velikim dubinama, to jest na granici mogućeg i kod svojih urona su uvijek ukalkulirali odredjenu dozu ludila izazvanog narkotičkim djelovanjem dušika. Stoga su studiozno i pažljivo pripremali te zarone, pokušavajući predvidjeti sto više neželjenih situacija i tražeći eventualna rješenja, kako bi što manje odluka morali donositi na licu mjesta. Oni su bili i pioniri ronjenja sa plinskim mješavinama i kao najveću promjenu kod subjektivnog doživljaja ronjenja sa mješavinama u odnosu na zrak, ističu bistru glavu. Još jedan poticaj za nas, da se educiramo i osposobimo za sve sto će nam povećati sigurnost ronjenja i omogućiti dostizanje željenih ciljeva.
Na pocetku smo rekli da s dubinom raste i intenzitet simptoma ovog poremečaja, to i dalje stoji ali moramo znati da naša moć rasuđivanja lagano pada već od prvih metara u početku zarona, i nemojmo ih ignorirati za vlastito dobro. Priznati sebi takve stvari znači biti jak i razborit, kome trebaju junaci koje na kraju priče treba spašavati od poremećaja izazvanih konzumacijom butelje svima dragog Martinija? Trideset ili četrdeset metara, dubine su koje se danas spominju kao one na kojima se pijanstvo već pojavljuje u svom ozbiljnijem obliku, no postoji i još jedan faktor kojega ne treba zanemariti, a to je subjektivno stanje svakog pojedinog organizma. To znači da nitko od nas nije jednak i da svatko reagira drugačije pa eto posla za sve voditelje ronjenja da dobro vode računa o svakom svome roniocu ponaosob jer nikad ne znate za što je tko sposoban. A svakome posebno, da osluhne signale koje mu šalje njegovo vlastito tijelo kako bi svi uživali u nevjerojatnim bojama i životu našeg podmorja! Ne znam nijedan suvisli ronilacki pozdrav, ali možete smatrati da vas upravo tako želim pozdraviti i čuvajte ovo naše more, dužni smo ga svojoj djeci!
Autor teksta: Instruktor ronjenja 2 zvijezdice, Ivan Šoša
Foto: Petar Fabijan - izvor internet