| JUTRO ZAPLETENO U DUBINAMA |
...Ispod moga pramca, jutro zapleteno u dubinama,
kao lice starca naboralo se more, u daljinama...
Utonuo sam u brazdu svoga broda, tiho kao i uvijek, pod olovnu foliju površine, u potrazi za bojama. Skupa s ulaskom mora u moje uši, tišina je popunila prostore u kojima inače stanuju zvukovi kojih nismo ni svjesni, a s tracima sunca blijedila je i moja sjeta. Vratio sam se svijetu iz kojega smo potekli, u hladne dubine prepune mističnog modrila. Duboko dolje dno ispresijecano stjenovitim zidovima prepunim krhkih tvorevina vapnenca, grota obraslih stotinama nijansi, prava riznica života nadomak gradu, svega sat voznje brodom od luke. Uvijek me razveseli takva oaza nevjerojatne napućenosti na mjestima gdje je ne očekujem. Živimo u vremenu koje je ljepotu prognalo predaleko od sebe, koje za nju nema ni vremena, trenutci u kojima joj se uopće možemo i posvetiti dogadjaju nam se tako rijetko, tek onda kad se otrgnemo sivom svijetu neke naše stvarnosti kojoj služimo.Time je moje veselje veće kad otkrijem komadiće ove ljepote tu, pred našim vratima, nedaleko praga s kojeg sanjam te svjetove u dugim zimskim noćima kao što su ove sada.
 Vrijeme koje nam je dano da ga provedemo roneći prekratko je za sve ono što nam se dolje nudi. S fotoaparatom u podmorju, vama se otvaraju potpuno novi vidici, počinjete opažati stvari koje su do tada uglavnom drijemale neprimjećene u svojim tisućljetnim kolijevkama, ne mareći vam otkriti svoje tajne. Postoje briljantne forme nevjerojatnih boja, bića uz koja poželite ostati i otkrivati stotine aspekata njihove ljepote, ovisno o padu svjetla, o boji algi kojima se hrane, situacija u kojima se nalaze. Tako ćete sipu naći išaranu prugama po čitavom tijelu u jednom trenutku, drugi tren bit ce potpuno blijeda, savršeno oponašajuci pjeskovito dno uz koje se priljubila pokušavajuci napadaču nestati iz vidokruga, tren će biti naborana i hrapava kako bi se sakrila u istoj takvoj travi, drugi tren glatka i skupljena, nevidljiva u tadašnjem okruženju. Mošuni će vam se bojom i oblikom nastojati prikazati kao trpovi koji su rasuti uokolo, hobotnice će zaglumiti kvrgave zvjezdače, neki rakovi će na ledja natovariti čitave komade spužve ili nekog raslinja iz bliže okolice, pa čak i nekog smeća koje im se učini zanimljivim za kamuflažu. Puževi golaći mijenjati će boje ovisno o algi kojima se hrane, ili o intenzitetu sunčevog svjetla koje ga oplahne u tom trenutku. U tren će od potpuno sivog stvorenja bljesnuti u tirkiznoj ili nijansi nebeskog plavetnila i ostaviti vas bez daha. Svijet je to kome sam davno dao svoju ljubav, i sad se grijem toplinom kojom mi vraća. Moji motivi su vrlo jednostavni, ronim u potrazi za ljepotom, nije mi važno kako se ta ljepota zove, nije mi važno njeno podrijetlo, rod ni vrsta, samo bih želio sačuvati njene fragmente za sutra, iznijeti iz mora nešto sto cu moći pokazati onima koji nemaju prilike svojim očima svjedočiti, i pri tom napraviti sto manje štete.
 Jos kao dijete divio sam se slikama iz dubina tropskih mora, žaleci što ga vjerojatno nikada neću i sam vidjeti. Sve one boje kojima su topla mora zasićena, ljepota kojom Bog tamo i pretjeruje pa ne znate na što oko baciti, uvijek su bile tako daleko od naših obala. Tek godinama kasnije, polako sam to šarenilo otkrio i tu, u našem Jadranu. Ako pogledate ove slike i sami ćete se u to uvjeriti. Kako to da nam je taj svijet tako dugo ostao skriven ispod modre površine? Vjerojatno smo bili predugo usredotočeni na to što ćemo tom moru ukrasti, pa smo zaboravili popustiti onoj iskonskoj znatiželji, koja nas je uvijek tjerala da otkrijemo što se to nalazi pod našom provom. Tomu vam svjedoče i slike stanovnika podmorja u literaturi, na kalendarima i plakatima. Do prije svega nekoliko godina, redovito su prikazivane ribe s peškarije, i same mramorne, uredno posložene po kamenim bancima , ribe bez boja koje ih karakteriziraju dok plivaju morima, ugaslih očiju, bez života.
 Stvari polako dolaze na svoje, doduše opet vjerojatno par minuta prekasno, jer sve ove katastrofične najave o životu u moru možda već zvone za uzbunu. Uvijek je najljepše ono sto jos nemamo ili upravo gubimo, pa je i zanimanje za ovaj bogati svijet podmorja iz dana u dan sve veće, upravo proporcionalno naporu koji moramo uloziti da do njih dodjemo. Sretan sam sto mogu reći da sam našao način kako da konzumiram ove delicije, u njima uživam, a da im pri tom ne padne ni vlas sa glave, da i dalje živi i zdravi čuvaju svoje mjesto u milenijskom lancu života u moru. I veseli me kad navratim dogodine i nadjem svoga Jastoga kako čuva istu onu rupu u kojoj sam ga lani ostavio, sada tek nešto veći i jači. I vesele me Kavale u buži kad ih opet sretnem nakon nekog vremena, pa mi se nekada učini da je ovo more ipak malo veće od naše pohlepe i da će se ipak naći neka grota pod koju ce se poneko moći sakriti i produžiti vrstu...
Dok nisam počeo snimati pod morem uvijek je nakon ronjenja ostala lebdjeti moja želja da oduševljenje vidjenim podijelim s ljudima oko sebe. Brzo sam shvatio da se to ne da ispričati, riječnik kojim raspolažemo nijem je pred ljepotama tog svijeta, tako da je za mene sve govorio nedokučivi smješak po kojem smo se prepoznavali. Taj smješak mi se i sada otme svaki put kada medju fotografijama iznesenim iz mora prepoznam pokoju dobru. Jer iza ovih slika što su sada pred vama stoje dani i dani rada, duga i hladna ronjenja, stoji puno truda i odricanja, izbivanja i navigivanja, i ako niste od onih kojima je more dom, teško ćete se na to odlučiti. Možda je i to jedan od razloga koji su nam taj svijet dugo držali podalje od oka. Sreća da nam je i razvoj fotografskih tehnologija olakšao posao, pa je za vjerovati da će ovakvih slika biti i više. Možda se i sretnemo u nekoj brazdi broda, prepoznat ćete me po onom smješku koji će vam sve reći! Dobro vam bilo more, u to uopće ne sumnjam, ali ne zaboravite mu dobrim i vratiti!
Ive Šoša |
iPhone i gumenjaci
.jpg)
