ELEKTRONSKA NAUTIČKA NOVINA
6.3.2009. 8:41:10

Dekompresijska bolest

Dekompresijska bolest

   ...kad se priča o ronjenju, i sam sam sklon pričati onim snenim, zanesenim tonom, očiju pomalo sanjivim dok prizivam slike koje mi se redaju razmišljajući o svim zaronima koji su mi obilježili ronilačka iskustva. Beskrajni mir dubokih modrina koji ne možete usporediti ni sa čime, neki drugi život koji paralelno živi u nekim ljepšim bojama, čudesnim oblicima, krhkim formama toliko nježnim i prekrasnim da se i sam često oćutim kao slon u staklarni  kad onako natovaren opremom i s ogromnom bocom na ledjima pokušavam ne narušavati taj krhki sklad koji nam je ponudjen. Moji udisaji, moja troma pojava u tom svijetu vjerojatno izaziva podsmjehe domaćina koji poput sjenki u bojama struje tim plavetnilom u nekom suživotu koji smo mi davno zaboravili.

   I zaista, toliko ljepote na ovoj strani površine teško ćemo naći, da li zato što je nema ili zato sto je ona tamo drugačija, ne znam, ali nikad mi nije trebao  osobit razlog kad me netko pozvao na ronjenje. Modra boja i zrno soli uvijek je bilo dovoljno... Vjerojatno nisam jedini koji osjeća taj zov sirena, pa bih volio da malo popričamo opet o onoj drugoj strani koja čući iza ovih ljepota, a koje često nismo spremni biti svjesni. Puno je lakše osloniti se na naše ronilačko računalo i bez nekog promišljanja krenuti. Pa dok nam je elektronika sklona sve je u redu!

Već smo rekli da nam je jedino edukacija i stalno obogaćivanje znanja put kojim ćemo najsigurnije zaobići probleme koji nas mogu zadesiti prilikom ronjenja. Prošli puta smo govorili  o dušikovoj narkozi, a danas cemo početi priću o najzloglasnijoj bolesti koja nas kao posljedica ronjenja  može zadesiti, a radi se o dekompresijskoj ili nekad znanoj kao kesonska bolest. Ona je razlog zbog kojeg su nekad ljudi na površini sa strahom isčekivali izrone krapanjskih spužvara, ili koraljara širom Jadrana koji su boravili pod morem na većim dubinama i duži period. Majke i supruge starih šototajera sa zebnjom su pogledavale pučinu i molile more da ih vrati. Ta bolest je razlog zbog kojeg  i danas roditelji nisu sretni kad im se dijete poželi spustiti u dubine. Ona je kriva za lošu sliku ronjenja u očima prosječno neinformiranog puka, i uzrok strepnje svakog čovjeka koji ponešto zna o ronjenju i odluči mu pokloniti svoju strast. Zavirimo malo iza tih slika koje su udarile snažan timbar svim ronilačkim aktivnostima sve do dana današnjega, naučimo zajedno mehanizme nastajanja ove bolesti kako bismo znali kako je mimoići.

Danas možemo reći da je situacija oko ove bolesti u dobrom dijelu demistificirana i da o njoj znamo dosta. Znamo najčešće uzroke pojave simptoma, znamo kako do toga dolazi, znamo što se u organizmu događa kad obolimo od ove bolesti, znamo i što nam je činiti ako obolimo, i što nam je raditi kako bismo izronili sigurno i bez problema. Pa krenimo redom.

   Za pojavu dekompresijske bolesti opet nam je krivac onaj inertan  plin kojeg svakodnevno udišemo kao sastavni dio smjese zraka, po opisu plin bez boje, okusa i mirisa, radi se naravno o dušiku. Stalno ponavljamo da je to inertan plin, reći će te, a izaziva tolike probleme! I bit ćete u pravu jer on jest inertan, i u normalnim okolnostima, naš organizam koji je adaptiran na život na površini, ne koristi ga ni u kakvim metaboličkim procesima, nego je tu samo u prolazu, udahnut i nepromjenjen izdahnut. Problemi se javljaju tek kad ga udišemo pod povećanim pritiskom, ne stoga sto ga počinjemo koristiti u nekim procesima u nasem organizmu, nego stoga sto se tada stvaraju uvijeti da se on otapa u nasim tjelesnim tekućinama, sto prilikom izrona, stvara preduvjete za pojavu dekompresijske bolesti. Pokušajte zamisliti bocu šampanjca ili jos bolje zatvorenu bocu gazirane mineralne vode koju kupite u dućanu. Na izgled, ako je malo bolje promotrite, nećete razlikovati tu bocu od, recimo, boce obične vode pokraj nje. Promjene će nastati tek u trenutku kad krenete otvarati vašu gaziranu Jamnicu. Ako to učinite naglo, sadržaj ce se uz pojavu velikog broja mjehurića stlačenog plina zapjeniti i vjerojatno je da ćete smočiti novi stolnjak ljutite domacice. Ta burna reakcija vode na stolu izvrsno ilustrira pojavu koju mi u ronjenju nazivamo dekompresijska bolest, a koja se događa u tekućinama našeg organizma. Razlika je ta što se u našoj boci padom tlaka oslobadja ugljučni dioksid, dok se u našem organizmu na taj način oslobadja stlačeni dušik ( kod ronjenja sa zrakom ). E sad zamislite kako to može izgledati u našem organizmu u trenu kada uslijed naglog pada tlaka sav dušik u mjehurićima preplavi naše krvne žile! 

S trenutkom kojim smo krenuli u zaron, porastom tlaka, udahnuti dušik polako se počne otapati u krvi i  kolati našim krvotokom u tekućem stanju do najudaljenijih tkiva. Što dulje boravimo u dubinama, to je veća količina dušika koji ce preplaviti naša tkiva. Povećanjem dubine na kojoj ronimo, to će brže i lakše ta saturacija teći. Znači, dva osnovna parametra promatramo prilikom zarona, vezano za dekompresijsku bolest: vrijeme i dubinu zarona. Znamo da je najveći dio ljudskog tijela sačinjen od vode i kao takav idealan je medij za ove procese, jer dušik se otapa u tekućinama, a krv kao prva koja ga preuzima, lako ga prenosi i pohranjuje u tkivima čitavog organizma. Jasno, ovisno o svojstvima tkiva, neka će se saturirati više a neka manje, no nije potrebno ići tako daleko da bismo razumijeli ovu priču....

   Ovo je kritičan trenutak u kojem se morate sjetiti one naše priće o boci gazirane Jamnice, burne reakcije i bogate pjene prilikom naglog otvaranja. Znate da je morate otvarati polako kako biste dali plinu dovoljno vremena da izvitri. Prića iz našeg organizma malo je složenija, ali vrlo slična. Padom tlaka zbog smanjenja dubine na putu prema površini, otopljeni dušik iz našeg organizma polako se vraća u plinovito stanje, i putuje natrag iz tkiva, putem krvi, te se na kraju puta kroz pluča izdiše iz organizma. čini li vam se sve tako jednostavno da vam i dalje nije jasno kako zaradimo dekompresijsku bolest? Pa ako popričate s bilo kime tko je okušao pakao nekog od oblika dekompresijske bolesti, u trenutku iskrenosti ce vam uglavnom priznati da zna gdje je pogriješio!   To će vam reči da u osnovi gotovo svakog ronilačkog incidenta stoji jedna mala ljudska pogreška! Neki će vam reči da ne razumiju kako ih je pogodilo kad su istu stvar ponovili po tko zna koji put, i da im stotinu puta nije bilo ništa, a tek stotinu i prvi put- nevolje. U tu priču izvrsno se uklapa rečenica dr. Hamiltona, jednog od velikih poznavatelja ronjenja, koji kaže da je ronjenje kao jahanje, jer da će te konj vjerojatno jednom zbaciti, samo je pitanje koliko ga puta prije toga moraš uzjahati. Drugi će vam reči da im je zraka u boci bilo premalo za odraditi propisanu dekompresiju, pa je on kriv za zlo koje ga je snašlo, ili je dolje bilo tako lijepo da nije mogao otiči, ili je prastara škrpina, s gujbama na tijelu, čekala bas njega... Ostali će vam pošteno priznati propust.


Ivan Šoša
 
   Nastavak...
  
   Da bismo bili sto sigurniji da nećemo oboljeti od ove bolesti, moramo poštivati u prvom redu vremena i dubine ronjenja, propisane dekompresijske zastanke i najveću dopustenu brzinu izrona. Dakle, moramo dati dovoljno vremena dušiku da ga isteće sto je moguće više prirodnim putem iz našeg organizma, iz čega slijedi da naša brzina izrona treba biti što sporija, kako bismo dali vremena našim plućima izdahnuti dušik koji se vratio u plinovito stanje. Ako malo prošvrljate kroz literaturu u zadnjih tridesetak godina, vidjet ćete da je brzina izrona u tablicama konstantno opadala tijekom godina i da je s nekih dvadesetak pala danas na svega osam metara u minuti i jos ne možemo reći da je znanost rekla zadnju riječ. Ono sto nam tablice propisuju, danas je ubačeno i u algoritme ronilačkih računala koji su postali nezaobilaznim ronilačkim suputnicama u dubinama. Tako da, ukoliko dobro isplaniramo ronjenje prije samoga zarona i za vrijeme njegovog trajanja vodimo racuna o parametrima prikazanim na našim ronilačkim instrumentima, ako poštujemo isplanirane dubine i vremena koja smijemo na njima provesti, te ako poštujemo brzine izrona i dekompresijske zastanke koji su nam pri tom propisani u ronilačkim tablicama, učinili smo sve sto je u našoj moći da eliminiramo pojavu dekompresijske bolesti.

Zavirimo sada malo dublje u priču, prošećimo našim krvnim žilama, tkivima, da vidimo gdje zapravo nastaju problemi. Dakle pojava mjehurića dušika u našem krvotoku sama po sebi neće biti uzrok problemima ukoliko su ti mjehurići dovoljno maleni da kolaju našim krvotokom bez zastoja. No, da stvar ne bude tako jednostavna, ovi mjehurići su elektrostatički nabijene cestice koje na sebe privlače druge tvari koje kolaju nasim krvotokom i skupa s njima cine jedan ugrušak koji može porasti do tih dimenzija da negdje unutar sustava zapne , i izazove ozbiljne teškoće. Isto tako, ovi maleni mjehurići plina imaju tendenciju spajanja, tj. dva malena mjehurića, ukoliko se nadju dovoljno blizu jedan drugome, jednostavno ce se spojiti u jedan, dimenzijama dvostruko veći mjehurić, koji ce tako postati i dvostruko opasniji. Daljnjim kolanjem kroz nas organizam, postoji opasnost da ti mjehurići ili ugrušci, jednostavno negdje putem zapnu i tu se pojavljuju simptomi tog poremećaja kojeg nazivamo dekompresijska bolest.

Ovisno o mjestu na kojem ti mjehurići zastanu i prekinu opskrbu tkiva kisikom, razlikujemo i tipove ove bolesti kojih ima nekoliko, a najčešći je onaj zglobno – mišićni oblik koji spada u lakše oblike iako nije nimalo bezazlen, i izaziva užasne bolove. Inače upravo iz tog razloga što se epicentar problema može naći na različitim mjestima u tijelu, ovu bolest nazivamo i bolest sa tisuću lica i nije ju uvijek jednostavno prepoznati. Opci simptomi pojave dekompresijske bolesti su slabost i bezvoljnost, umor neproporcionalan uloženom naporu, bol u prsima i ledjima, trnci, bol u pojedinim zglobovima, utrnulost dijelova tijela... Valja napomenuti da ronioci obično pojavom simptoma često ni ne posumnjaju u dekompresijsku bolest nego vrijeme troše na pretragama kod liječnika opće prakse i time gube dragocjene sate. Prvo što moramo činiti u slučaju bilo kakve sumnje na ovu bolest, ili na pojavu i najmanjih simptoma, moramo pažljivo motriti oboljelog jer simptomi se ne moraju manifestirati svi odjednom nego prodje i nekoliko sati do potpune pojave bolesti. Treba ga poleći na bok, ne dozvoliti mu nikakve aktivnosti i što prije, uz pomoc maske za disanje koju imamo u kompletima prve pomoći na brodu, davati disati čisti kisik koji će pomoći da se što više zaostalog dušika izdahne u kraćem vremenu. Ako je oboljeli pri svijesti, davati mu piti vode ili voćnih sokova u što većim količinama, nikako alkohola ili crne kave, i što prije ga treba transportirati do najbliže zdravstvene ustanove i dalje do najbliže barokomore s kojom treba dogovoriti prihvat oboljelog, kojega bi do komore trebali dopratiti i podatci o njegovom ronjenju koje je bilo uzrok pojavi bolesti; ukoliko je čovjek ronio s ronilačkim računalom, ono će biti od velike pomoći.

Ronjenja u nizu ( ponovljena ronjenja unutar 12 sati ), ronjenja koja izlaze iz tzv. krivulje sigurnosti, te svako nepoštivanje deko-zastanaka kao i prekoračenje brzina izrona, ronjenje kad je organizam u lošem stanju ( prethodna konzumacija alkohola, nedostatak sna, umor ), naporne tjelesne aktivnosti prije,za vrijeme ili poslije ronjenja, sve su to čimbenici koji mogu pospješiti pojavu dekompresijske bolesti. Opet, možemo dugo jahati tog ludog vranca prije nego sto nas u visokom luku odbaci na travu, možemo roniti zajedno s čovjekom u potpuno istim uvjetima, potpuno isti zaroni, a da jedan oboli a drugi ostane zdrav ko ptičica! Možemo se dugo nekažnjeno rugati ovoj opasnosti iz dubina, možemo je ignorirati, ali moramo biti svjesni da ona uvijek roni zajedno s nama, i dobro promislite vrijedi li još jedna grota posljedica koje možemo vući čitav život.

Sad, kad smo naučili kako izbjeći opasnost od pojave dekompresijske bolesti, za kraj vas moram razočarati; postoji jedan maleni dio onih koji su oboljeli od ove bolesti nakon savršeno odradjenih zarona, kad nigdje u kronologiji njihova ronjenja nisu pronašli niti najsitniji propust koji bi ih doveo u opasnost, a završili su u dekompresijskoj komori na liječenju! To se zove nezaslužena dekompresijska bolest. Proučavajući te slučajeve, dr. Winkie, voditelj laboratorija u Los Alamosu, došao je do saznanja da se pojavila uglavnom zbog stapanja tih malenih mjehurića čime su, povećavši volumen, izazvali probleme. Krenuvši tim tragom primijetio je da njihov broj drastično opada kad nakon dubokih ronjenja napravimo jedan kratki zastanak ( 1 min ) na većoj dubini, na tlaku koji odgovara otprilike polovici maksimalno dosegnutog tlaka. Nakon objavljivanja rezultata, vrlo brzo su proizvodjači ronilackih računala tu priču ubacili u svoje algoritme ( najprije Mares i Sunto, a kasnije i gotovo svi ostali ). Tako će vas danas vaša računala rado zaustaviti na dvadeset, dvadeset i pet ili trideset metara dubine, i nemojte misliti da je malo skrenulo kad vam sugerira ovaj duboki zastanak, jer on je svakako donio jos jedan stupanj sigurnosti u našu ronilačku odiseju.

Ronjenje je prekrasna aktivnost i ako ronite dobrih namjera, s očima širom otvorenim i spremni diviti se caroliji kojom vas dubine zapljuskuju, nemojte se obeshrabriti ovom našom pričom. Probao sam vam na što jednostavniji način ispričati ovu složenu pojavu, riječnikom koji će svi moći razumjeti. Želio sam barem malo demistificirati ovu pojavu, koju teško možemo i nazvati bolest, približiti je svakome tko roni, jer ako je ne budemo gledali kao suputnicu tijekom ronjenja, kandidati smo da je gledamo kao suputnicu u hiperbaričnoj komori. Sigurnost je u ronjenju ono sto moramo i sto uvijek stavljamo u prvi plan, ove priče su pokušaj da joj i ja dam svoj doprinos. Svakim zaronom ulazimo u krug potencijalnih kandidata, koliko god znamo danas i o pojavi i uzrocima ove bolesti, jos uvijek ne znamo sve i moramo biti izuzetno oprezni. Čuvajmo se pa će nas i Bog čuvati, to je stara izreka u našem puku.

Ronjenje se brzo uvuče pod kožu svakome tko proba, a za to je zaslužan čaroban svijet koji nas dolje dočeka. Svatko nadje neku svoju priču u tom svijetu tišine, svatko ugleda neku svoju boju kojoj se uvijek rado vraća. Tako je uvijek i bilo, za ljepote su ljudi vodili ratove, gubili glave, nisu žalili i uvijek su išli naprijed. Tako je i danas, za malo tog blaga smatram da vrijedi ponijeti i ponesto rizika. No, nemojmo pretjerivati, ostavimo nesto i za sljedeći zaron, ne moramo sve otkriti odjednom. Ostavimo sljedeću stijenu za neko drugo ronjenje, zdravlje i sigurnost uvijek su ispred svega ostaloga i čuvajmo sebe i svoje prijatelje. Posljednje, ali ne i manje važno, čuvajmo i ovo more, njega smo bastinili iz nekog drugog vremena, ostavimo ga takvim i onime koji će doći sutra! Dobro vam bilo more!
 
Tekst i slike: Ivan Šoša


Ivan Šoša

22.6.2009. 10:10:56
Postovani,

vezano za vas upit, zelim vam zahvaliti na pozornosti i drago mi je da sam vas zainteresirao za ovu tematiku. U pravu ste kad kazete da je u bocama zrak tlacen na visi tlak ( 200 ili 300 bara), i da do njega dolazimo pomocu regulatora koji nam zrak isporučuje na tlaku okoline, a kako tu vladaju poznati uvjeti, normalnim okolnostima od dekompresijske bolesti ne mozemo oboliti. Dakle, na kopnu disemo taj zrak iz boce na tlaku kojim disemo i zrak iz atmosfere, pa problema nema. ( Da bismo u dubinama mogli disati zrak iz boce, on nam mora biti doziran pod istim uvijetima, ukoliko bi nas regulator zrak davao pod vecim tlakom, nama bi on istjecao u okolinu, ukolio bi tlak bio nizi, voda bi prodirala u suprotnu stranu i disanje bi bilo onemoguceno. Dakle, dobivamo ga tocno pod onim tlakom koji je u tom trenutku u nasoj okolini.) S dubinom taj tlak raste ( svakih 10 m dubine otprilike 1 bar ), i djeluje na nase tijelo, iz cega slijedi da na udahnuti zrak tlakovi djeluju, izmedju ostaloga na nacin da pospjesuju njegovo otapanje u nasim tjelesnim tekucinama i samim time i tkivima koji se sastoje najvecim djelom upravo od vode. Tu sad dolazi jedna duga i malo slozenija prica o otapanju po grupama tkiva i tako dalje, ali to neka bude tema neke druge rasprave. Otapanje dusika u nasim tkivima, raste porastom tlaka i vremenom provedenim u tim uvjetima, sto bi reci da dublja i duza ronjenja podrazumijevaju isto tako i dulju i slozeniju dekompresiju.
Nadam se da je ovo malo razbistrilo misli, ispricavam se ako nisam bio dovoljno jasan u samoj prici.
Jos sam duzan odgovor o tome sto se nalazi u ronilackim bocama. U rekreacijskom ronjenju, koristi se uglavnom cisti atmosferski zrak, isti ovaj koji disemo svakodnevno u zivotu. Buduci da su nam kisik i dusik dva plina koja uvelike ogranicavaju nase ronilacke aktivnosti, prema njima se, za neka naprednija ronjenja, slazu i razne mjesavine u kojima se dusik zamjenjuje nekim drugim, manje reaktivnim plinovima, a kolocina kisika regulira na nacin da ne prelazi zeljeni optimalni parcijalni tlak.
Sve ovo ne mozemo ispricati u par prica, to su studije i godine rada mnogih znanstvenika, i preporucam da se upisete u neku ronilacku skolu, i korak po korak otkrijete taj cudesni modri svijet.
Lijep pozdrav, slobodno mi se obratite ukoliko imate jos kakvih nejasnoca. Ako budem mogao, rado cu odgovoriti!

Ive Šoša

Ivan Lovrić

15.6.2009. 11:19:26
Sviđa mi se ova serija članaka jer napokon mi nešto kao laiku objašnjava o ovoj bolesti. Kad god sam pričao s nekim (također laicima) o tome, svima je bilo "jasno sve o tome" ali meni nije prolazilo jednostavno objašnjenje tipa mora se polako izranjati jer si udisao stlačeni zrak, zanimalo me zašto sad dušik stvara probleme kad se udiše pod povišenim tlakom. Ali sad vidim da oni nisu baš mnogo znali o tome jer da bolest nije sasvim istražena..
Imam i pitanje za vas : Kakav zrak (smjesa) se udiše iz boce prilikon ronjenja, to jest pod kojim tlakom, normalnim atmosferskim ili nekim malo višim/nižim? Pretpostavljam da je zrak u boci jako stlačen ali da na izlazu ima neku regulaciju koja spušta tlak na normalan atmosferski ili neki malo niži/viši? Ako je taj tlak normalni atmosferski, ne vidim razloga zašto bi se nešto različito događalo s tijelom u dubinama jer isti tlak dišemo i ovdje i tamo? A ako se udiše pod povećanim tlakom, onda dekompresijsku bolest teoretski možemo dobiti i na površini ako udišemo zrak iz boce. Šta je od ovoga istina?
Vaša e-mail adresa se neće javno koristiti niti će biti vidljiva ostalim posjetiteljima. Vaša e-mail adresa neće se davati trećim osobama.

Anketa